Top lista omraženih jela

Svi mi imamo neke traume s jelom u djetinjstvu, a kod nekih to prijeđe u trajno stanje averzije prema određenoj vrsti hrane i u odrasloj dobi. Ja sam očit primjer toga. Vrh moje top liste i dan danas čvrsto drže jetrica. Već sam njihov miris, a kad se pripremaju, jako se osjete, meni izaziva uzlaznu putanju želuca. Kao da je bilo jučer, u sjećanje mi dolazi teta kuharica u bijelom haljetku, s debelim socijalnim okvirima od kornjačevine ispod kojih su se jedva nazirale oči od jake dioptrije koja me tjera da otvorim usta i jedem tu omraženu strahotu. A ja neću pa neću. Inatljiva sedmogodišnjakinja koja je išla u onaj cjelodnevni boravak. I onda ona opet inzistira, a ja ostajem zadnja na ručku od cijelog svog razreda u toj maloj čajnoj kuhinjici koju smo imali u podrumu škole. I nekoliko tih zalogaja je, čisto da me pusti van, završilo u mojim ustima i ja nakon toga pokušavam isprati gomilom vode taj okus. Ni kriv ni dužan, zamjerio mi se i rizi-bizi koji su obično servirale s jetricama, pa ako baš ne moram, ne jedem ga. Druga stvar koju i dan danas ne mogu vidjeti, a ta trauma također potječe iz školskih dana je mlijeko, odnosno da preciziram, ona pokorica koja se stvara na vrućem mlijeku. I to su me tjerale tete kuharice piti. Danas, nema te sile koja bi me natjerala da popijem to. Zapravo, ne pijem mlijeko, osim ono malo u kavi jer mi nekako teško sjeda na želudac, ali zato obožavam ama baš sve što se radi iz mlijeka, od mekog sira moje kumice s placa, tvrdog sira, sira za ribanje, jogurta, kefira, acidofila, raznoraznih namaza i slično. Mlijeko jedino koristim kao vezivo za umutiti čokolino ili uz žitarice vikendom, ali nedajboze da ga prethodno ne procijedim onako zagrijanog. I naravno, konzumiram ga minimalno, makar znam da mi to uopće nije pametno zbog mogućih problema s kostima i osteoporozom u starosti. Treća stvar prema kojoj imam žešću averziju su tripice illtiga fileki, a koje, vjerujem da dosta ljudi ne može smisliti. Jesti unutrašnjost želuca malog teleta ipak je previše, pa da je ne znam kakav specijalitet. Moj želudac na sam spomen toga leti u neslućene visine. Slično tome, nema šanse niti da ikada više probam tlačenicu/prezvušt. Ne volim niti špek, radi onog bijelog dijela i komadića hrskavica makar znam da je aromatičan, ali kad vidim onu «sapunsku» masu, nema šanse da bih to pojela. Iz nešto odraslije faze potječe trauma izazvana konzumacijom salate od zelja koje je jedan restoran za gablece gdje sam negdje 2003.-2004. ručavala toliko forsirao da su mi se ogadili doživotno. Imali su očito vrlo neinventivnog sastavljača menija koji je derao po zelju dok nije potrošio sve zalihe, od svih kumica iz okolice Varaždina. Mahune u svim svojim pojavnim oblicima su mi ostavile trajne posljedice još jedne daaavne srednjoškolske godine kad je moja majka imala vrlo rodnu godinu u svojoj vrtnoj oazi te su bile vrlo često na njenom meniju. I dan danas kad ih vidim, padne mi roleta, ma kako se netko kleo da su fino spremljene i bez onih konaca. Jednostavno ih ne želim vidjeti očima. Variva sam zavoljela sva osim onog od, pogađate već, mahuna, čak i mnogima omraženi poriluk koji zna biti jako fin ako se potrudiš oko njegove pripreme, jednako kao i grah na sve žive načine. Od morskih živinica, ne volim samo dagnje, ostalo mi je sve mljac. Ovime sam zapravo sažela sve što ne volim jesti, pa ako se ikada nađemo u prilici da zamezimo štogod, nemojte me ni pod razno nutkati s ničim od gore navedenog. Hvala. I dobar tek.