Izjavio je jednom davno Galileo, a ja se nadovezujem naslovom na prošli post koji baš i nije obilovao optimizmom. Ove bad teme o svakodnevici u državi u kojoj je velika većina postala socijala me momentalno bace u negativu pa od vijesti nastojim čuti samo vremensku prognozu. Ko što reče Aki onomad: loše vijesti preskačem, to mi ne treba. Stvarno ispada da mnogi čekaju zarađeno mjesecima, ali da i dalje bjesomučno troše. Evo primjera, Ivek je počeo naplaćivati parking kod mene u kvartu ispred svog dućana ako ne izjuriš za 2 čuke van, zaboravi igraonicu s klincem, klopu u onom samoposlužnom restoranu, frizuru ili banku, kupi kruh, grah, hrgu špeka i prsne vrške za čušpajz na akciji i gibaj van. Sad samo čekam reakciju konkurencije, a fala na pitanju, ima ih tri na 1 km2. Kako mi se čini, morat ću si nabavit rikšu kad idem po špeceraj da to mogu oteglit doma, pa ću je dobro vezat lancem za bicikl na ono metalno postolje. Da se u vlastitom kvartu ne bi osjećala strancem. Banderas je zonu parkinga proširio na dvije tramvajske stanice od mog kruga kretanja nabavke špeceraja, a ako nedajbože poželim provesti neko vrijeme kod dragog u stanu, moram mahnito gledati na sat inače će me čekati utaknuta čestitka za brisačem. Naravno, kao i na sve ostalo, žalila bih se i na to. Jedino sranje je što su sad zastare dulje nego prije. Nedavno, eto, dobih poziv da se pojavim pred licem pravde jer sam pričala na mobitel tijekom vožnje. Probala sam ja objasnit organu reda da me to direktor je..e u mozak u subotu prijepodne i da špija po mom kompu tražeći neki drek. Veli on da sam ometala promet, rekoh ja velebnom kršnom dinaridnom tipu da nije istina jer sam se vozila 65-70 što je bilo u skladu s kretanjem ostalih prometala na cesti, našto se on nadovezao da sam i prekoračila brzinu jer je na tom dijelu Selske dozvoljeno….nemam pojma koliko, više nije ni bitno. Uglavnom, fascinira me da su mi dodijelili neku fletnu sutkinju koja jako ozbiljno shvaća moj predmet ter mi jednom mjesečno bar pošalje poziv da se upoznamo. Očito mene brže procesuiraju nego ekipu s Knežije, kuhare Podravka juha, rumene potpredsjednike i slične likove. Jerbo ja sam prijetnja pravnom poretku. Oni nisu. No nije sve tako sivo. Ulazak u drugu polovicu trećeg desetljeća začinila sam otkazom sadašnjem poslodavcu i to mi je bio najljepši rođendanski poklon samoj sebi. Akumulirano nezadovoljstvo zlobnim estrogenskim okruženjem učinilo je svoje te odlučih potražiti izvor prihoda u novom okruženju gdje je ekipa uglavnom mojih godina i oba spola pa vjerujem da spletkarenja neće biti. Eto, recesija se kod mene pokazala kao dobro razdoblje pa ću konačno početi viđati plaće na vrijeme nakon skoro dvije godine natezanja i vratiti svoj poslovni život na tračnice s kojih je sišao pred tri godine. Čak ću opet i raditi u istoj ulici gdje sam radila. Isto tako, s obzirom da sam se ponešto dovela u red s torzom, morat ću potpuno obnoviti poslovni dio garderobe jer mi sad svi kostimi stoje ko da imam dimije na sebi, bar u nogavicama i bokovima. To će mi naročito teško pasti. Već radim plan kako ću s nekoliko djevojčica provesti dan u najbližem H&M uz obavezni ručak usput. Life's what you make it, rekli su davno Talk-Talk…Zato se nadam da će postovi u bližoj budućnosti proteći u revijalnom tonu poput pjesmice ispod samo dok se mene ne dotiče…

Letimičnim pogledom na prozore danas zaključih da su totalno u banani i da je krajnje vrijeme i da ih dovedem u red prije nego u bijedih 6 popodne padne mrakača. Vani. Meni je pred očima stalno mrak lejtli. Bar dok ne izađem s posla. Tu i tamo malo proškiljim na neki highlight i zadnje zrake poštenog izdanja, (meni tako dragog), sunca. TV mi i dalje skuplja prašinu, ali Podravka "kuhinje" i slična sranja ipak, htjela ja to ili ne, dopru do mene. Aidan se jako uzrujava na sve to, kao koja smo mi koma država, kako svi na vlasti kradu, nitko od glavonja ne misli da je na vlast izabran za opću dobrobit ljudi koji su ga izabrali, nego svi samo gledaju da zbrinu svoje dupe i svoju djecu i buduće unuke, a ja se uopće ne uzrujavam. Meni ravnica ko da sam non stop napušena. Naime, nedavno sam skužila da mi je jedan ex kolega s faksa s kojim se nikako nisam nalazila na istoj valnoj duljini vrlo visoko politički pozicioniran. Ondak mi je automatski proradio flashback na studentske dane kad je pričao kako je jedan od ex ministara s njim tulumario sve u 16. To je bilo zato jer se dotični politički angažirao tamo u svojem gradiću, a čak i nije bilo vezano uz politički najomraženiju stranku u 'rvata koja uvijek nekako dobije izbore zahvaljujući onima koji glasaju preko brda i živi ih 400 na istoj adresi. Iako na faksu nisam nikad trčala za ocjenama jer mi kao zagrebačkom djetetu nije trebao smještaj u domu, sjetih se njegovih nategnutih dvojki koje je zarađivao na ispitima i kretenskim izjavama kojima nas je većinu obarao s nogu. Od (pod)smijeha... Eto, gleda na raju odozgo...smješka se na fotki ko' da je progutao kuglicu solne kiseline. Nekako, čovjek se osjeća glupavo. Preispitujem samu sebe, da li sam trebala i ja tulumariti s nekim kolegama u nekoj stranci, pa bi mi život krenuo, možebitno, drugačijim putem. Ovako ispada da u za par tjedana tridesetšestoj, ja još uvijek nemam posao kak' spada, imam dečka kojeg ne volim, nego obožavam, ali niti on, niti ja ne možemo mrdnuti iz žabokrečine zvane preživljavanje u Hrvatskoj. Hvala onom gore, idući mjesec mi sjeda zadnja rata stambenog kredita na naplatu i beskrajno likujem zbog te činjenice. RBA, bye-bye. Nemam namjeru više išta kupovati na kredit, radije ću i do četrdesete biti s napola uređenim stanom, nego ovako. Jednostavno, osjećam strašnu količinu gađenja na okruženje u kojem živim, a u kojem nemaš šanse nešto napraviti ako te netko ne gura i svima priča kako si ti njegov daljnji rođak. Hm..sad skontah da ova zadnja rečenica nekako podsjeća na aferu Faker, ali nisam mislila na njih. Nekako mi je zbog svega i splasnula želja za pisanjem ičega na blogu jer se sve nekako vrti u krug. Na sreću, još uvijek sam zaposlena, ali da se i desi otkaz danas sutra, ne bih očajavala, valjda sam preveliki fighter, pa bih vam valjda donosila kavu u nekom bircu, a da vi blage veze nemate da sam to ja…Sve u svemu, prozori se sjaje, čekaju novu količinu kiše da ih zaprlja, a ja sam neizmjerno happy što sada svijet gledam iz jasnije perspektive. Do sljedeće kiše. Makar, kažu da iza svake kiše dolazi sunce, samo što ćemo ga se načekati, kako mi se čini. No, da ne zaključim post u sivim tonovima, evo jedne ljubičaste nijanse. Moje nove papuče sa Snuletom. Čisto da opravdam ime bloga. Kissi, kissi svima. I jedna pjesmica izvučena iz naftalina osamdesetih, a vezana uz naslov...ako i vas ufati inspiracija za slične radnje.

Iako sam rođena u jesen, ne volim je. Eto i zašto. S nestankom toplijih dana, već godinama tradicionalno, u prvom tjednu tog godišnjeg doba ja postanem šmrkava. Kišem, kašljucam, grloboljim i slinim po maramicama. Nije niti ova jesen izuzetak po tom pitanju. Uspjela sam odnjegovati i divno ogromnu groznicu na usnici kojoj ni tuba Herpelexa nije pomogla da se makne. Gotovo je sa životom, krećem u vegetiranje. Hiberniram ko medo do proljeća, a tada obično slijedi isto takva prehlada, u slučaju da ih preko zime ne skupim još jednu ili dvije. S obzirom da na poslu uglavnom sjedim, a na podu imam mramor što baš i nije zahvalno, uglavnom sam zgrbljena ko Quasimodo za radnim stolom. Od cvokotanja. Do mene u sobi bivstvuju kolegice koje obožavaju otvarati prozore tako da zuji propuh sa svih strana, dane uglavnom provedem već sad u vestama, a ponekad i jakni, kao danas. Ali njih to ne dira. Samo mi kažu da se maknem od njih da ih ne zarazim, a ne kuže da sam mimozasta i da su njihova sumanuto duga luftanja tijekom cijelog dana kriva za to. Zapravo, one nisu ni svjesne da bih se ja vrlo rado maknula od njih. Trajno. Inače nisam zlobna, ali došla sam do zaključka da ih ko morževe grije salo kojim obiluju. Doduše, ponekad i potrčim na poslu. Kad se glavni prodere jer ne zna čemu služe oni interni brojevi koji su mu uredno zakeljeni kraj telefona, ali tako rade i ostali. Samo čekam da se netko strmopizdi niz stube. Inače, postala sam tražena roba na poslu. Kad nekom crkne net, aj' ti to sredi, pa sredim, kad ne znaju nešto na kompu, ajd pomagaj, pa pomognem. Fascinantno mi je da radim s ljudima koji rade na istom poslu dugi niz godina, a da su tako informatički neinformirani. Ono što mi je smiješno je da sad očekuju da im šerafim i kompove i sređujem programe u kojima uopće ne radim jer jednostavno moj opis posla nije vezan uz njih, a koji svako malo naprave neko tiltanje, pa ja ispadnem da sam kriva jer sam, eto prčkala po serveru dan prije. Doduše, ima nekih stvari koje su mi ipak drage kad je jesen u pitanju, ali su uglavnom vezane uz iće i piće, tipa kesteni, mošt, orasi i branje gljiva. Samo za te aktivnosti mi jedino preostaje vikend, a on je uglavnom prekratak. S obzirom da je tek ponedjeljak, baš si razmišljam, bi li bilo pametno sutra ponijeti kalorifer ili termofor sa sobom? Doduše, u srijedu ću se dobro ugrijati na Cultu. Možda u četvrtak ondak ne budem pothlađena. Zapravo, sigurna sam da će mi biti toplo. Bar oko srca.