Nisam dugo opet ništa napisala, ali ponekad slika govori tisuću riječi. E, pa ova slika govori što mislim o novom dizajnu. Tjerate nas da ne pišemo, da odustanemo skroz. Jedan od razloga zašto nisam otvorila blog na nekom od drugih hrvatskih blog portala bio je sličan sistem odabira blogova, po meni nepraktičan i bespotreban, kao ovaj. Sada ga nalazim ovdje nakon više od 5-6 godina staža. Čemu mijenjati ono što je dobro? Ne pišemo svi o istim temama svaki put, čemu takav sistem pretrage? Nadam se da će uredništvo, ponukano lavinom negodovanja, ipak vratiti staru, provjereno dobru varijantu u kojoj mogu pregledati sve kako bog zapovijeda. Ukoliko do toga ne dođe, mislim da ćemo se čitati još rijeđe....Možda sam s godinama sve teže spremna prihvatiti promjene, ali realno gledano, jesam za njih, ako su dobre. A ove to nisu. Ni pod razno. Vratite nam stari blog. S obzirom da sam svoje postove uvijek dovršavala nekim pjesmuljkom, evo i jedne s vrlo aktualnim refrenom:

Postalo je nepisano pravilo da ovdje jako dugo ne napišem ni slova pa me onda napadne inspiracija, kao danas, recimo. Zapravo, spopadne me spoznaja o prolaznosti vremena i života jer se sutra vraćam na posao. Na svu sreću imam posao i kako stvari stoje neću dobiti nogom u dupe. I mogu reći da mi već, ma kako to čudno nekome može zazvučati, pomalo fali ta gungula, telefoni i druženje s ekipom s posla. Jer su ok, manje više...Ispucavam zadnje sate starog godišnjeg. I uživam ko prase ne radeći ništa pametnog, osim što pijuckam Vukovarsko pivo (predobro je, obavezno probati). Gotova je zajebancija. Sutra opet košuljice i štikle. U zadnje vrijeme sam se nekako primirila, iako svi pred ljeto polude razmišljajući o tome kako će skinuti par kila, utegnuti se, otići na 17 kavitacija i staviti lokot na usta....Ja sam, naime, uspjela zahvaljujući svom izostajanju sa svojih redovitih aktivnosti nakupiti dvije kilice. Doduše, nije da to nije imalo veze s drugim stvarima, recimo, gore spomenutom spoznajom o prolaznosti vremena. A ta spoznaja je rezultirala nalazima u kojima su mi spomenuli neke degenerativne procese koji dolaze s godinama. I onda sam ja ostala paf. Jerbo sam svojoj teti doktorici rekla da kako je to moguće, da to što ona meni kaže imaju stare bakice i da mi se to nimalo ne sviđa. I šta da radim da to nekako umanjim ili spriječim. Reče ona, bavite se i dalje time čime se bavite. I onda sam, narafski, nastavila s tim, a bolovi ne jenjavaju, baš naprotiv. Ponovo moram ići fizijatrima, a to mi automatski radi flashback u glavi na prošlogodišnji odmor kada sam u cik zore bila u bolnici i primala tamo neku varijantu elektrošokova, ma kako oni to zvali službeno. No dosta o mom jeremija statusu. Godišnji odmor sam iskoristila za neka druženja, preslagivanja, obilaženja sniženja i svega onog što bi svaka djevojka poželjela, uživanja u njegovom zagrljaju. Zapravo, realno gledajući, ja sam baš sretna. Zato se valjda toliko rijetko i javim. Uživam u izletima, a evo uspjelo mi se dogoditi i da tri puta ove godine završim na moru, a nijednom se ne okupam. Ali za nekih mjesec dana ću to sve nadoknaditi. Idem tamo gdje je sve po mom. Ali o tom potom. Sličica u gornjem kutu je samo jedna u nizu iz krasnih mjestašaca koja sam posjetila zadnjih par mjeseci. Ako je dobro za Gatesa, dobro je i za mene.

Slušam Gunse I used to love her, (but I had to kill her) na repeatu zadnjih pola sata. Prokleto dobra ljubavna pjesma kad si pissed off na nekog bivšeg. Što nisam. Jerbo tajm hils. Petak. Službeni početak vikenda. Kako to obično biva, svaki petak meni je dan za ugađanje samoj sebi. Pa sam tako danas otišla laserom uklanjat dlačurine koje ni nakon petog tretmana ne misle otpasti, nakon tog pretrčala cestu i odjurila na vježbice, pa mi niti to još nije bilo dosta i ubacih u priču i bazen i malo saune jer obično iza svega toga zaspim ko beba ponešto ranije. Inače. Što danas nije slučaj. Pa kratim vrijeme nesanice uz čašicu rozea. U međuvremenu, kako se moje nepisanje pretvorilo u trajno stanje lijenosti s rijetkim ispadima inspiracije kao danas, kada jednostavno prštim od energije, svašta se izdogađalo. Ponovo sam bila u vječnom gradu ovaj tjedan i zaključila kak smo mi fakat sjebana nacija i kako ću se odsad obuvati samo tamo. Jerbo smo u zaostatku kak god da okreneš s trendovima. I umotani u tamne boje ko da smo na sprovodu. (Btw, tamo više nitko živ ne nosi ice i ne izlazi u novinama kad nekog snime s lažnim LV-om jer ga pola grada fura). Meni je osobno sve od njega gadno baš zbog tih snobovski naglašenih logotipova, ali sto ljudi, sto ukusa. Usput sam obnovila sjećanje na povijesne lokalitete jer mi je društvance prvi put bilo u posjeti tom gradu, pa smo đirali po svima poznatim lokacijama. S obzirom da sam prešla zavidnu kilometražu pješice i usred tjedna se vratila u surovu hrvatsku stvarnost, odlučih nastaviti šetati i po Zagrebu i posjetiti slatki mali terapeutski muzej na Gornjem gradu. Tamo nećete vidjeti stare majstore niti izloške iza stakla, ali će uz svaki izložak stajati priča koja će Vas uputiti na povijest kako je predmet dospio u Muzej prekinutih veza. Zapravo je to idealno provedeno popodne nakon što krajičkom oka spaziš nekog iz svoje prošlosti kako šeta ispred tebe. I tako je suptilni poticaj jednog trenutka postao highlight mog dana. Ako razmišljate kamo za vikend, 20 kuna će se pokazati kao dobra ulaznica za dašak susreta s tuđim nesretnim ljubavima. Uostalom, proljeće je i treba se izvući iz kuće. I uživati u spoznaji koliko sam zapravo sretna. Jer jesam.